pokaži mi slobodu
u posljednje slobodno i neslobodno vrijeme umjesto da pišem na blogu ja sam razmišljala o tome što da radim sa njime. došla sam do bitnog zaključka, a to je da dokle god me čitaju ljudi koji me poznaju, ja nemogu slobodno pisati, što sam obećala samoj sebi da se nikada neće dogoditi na mom blogu. osjećam se stjerano u kut, kao da moram pisati u 4 skučena zidića i to samo o onome što je u ta 4 zida poznato. nemam neke tajne, ali imam mišljenja. razna, varirajuća, možda čak i uvredljiva mišljenja za neke, a nemogu ih izraziti, a upravo radi izražavanja sam i otvorila ovaj blog. ne želim da me se sudi po njemu, hoću samo komentare stranaca o svemu o čemu ću pisati. dakle, neću više odugovlačiti, ja ću obrisati ovaj blog. zapravo neću. neću ga obrisati, neka postoji, ali zato prestajem sa pisanjem na njemu i započinjem novi, nepoznati svim dosadašnjim čitateljima, blog na kojem ću ponovno steći svoju izgubljenu slobodu pisanja. moći ću se posvetiti stvarno onome čemu sam i htjela. žao mi je ako sam ikoga iznevjerila, mada čisto sumnjam u to, al i eto, ja imam potrebu to učiniti i napraviti ću to. sad budući da mi je ovo zadnji post na ovom blogu, onda ću ga posvetiti svima. svima koji su saznali nešto od njega i mene, bez obzira jesu li ostavili traga na njemu ili ne, bez obzira jesam li ja obraćala pažnju na njih ili ne. blog će postojati, ali ja na njemu više ne, mijenjam sve i eto, ako me itko ikada otkrije, neka, ne smeta. ali odsada ja otkrivam druge, ne oni mene. što drugo reći nego: zdravo i doviđenja!
to eat or not to eat??
ovaj blog me konstantno podsjeća na to kako mi je životni ciklus postao jednoličan. uporno sam čekala i čekala neku inspiraciju, neki poticaj da ipak napišem nešto, da ne zakržljam potpuno, ali to se izgleda ne da spriječiti na silu ili planiranjem. što je ovako jako iritantno jer me nervira da zapostavljam nešto što mi je ovako... priraslo srcu. a nemogu više gledati ovaj stari post, pozelenim svaki put kada ga vidim. ironično s obzirom na to koliko mi je zelena draga boja. i ne, nisam musli zbog toga, vi koji imate predrasude!
trenutno najuzbudljivija stvar koja mi se dogodila jest to da sam promjenila podlogu za miša, jer je ona prije bila presjajna pa se mdr fckn laser od miša lomio na sve strane tako da sam umjesto gradskog odgojila poljskog miša. ovo je bila metafora btw...
i sve se na kraju svede na sarkastično samosažaljenje jer sam too damn proud da bi me netko žalio. i šta? zatvorim se u sobu ko zadnja krtica i zurim u prazno, da mogu, meditirala bih kad već imam toliko vremena, a takvu koncentraciju. ali eto, ima ipak nešto ovako poticajno kod mene, naime koliko sam prije tulila i tupila o dijetama, mršavljenju i sl. pa sam uspjela i smršaviti! jiha, 3 kile stopljene, u go girl! no i to je tu stalo. ne, nisam odustala, ali kile jesu, ne daju se. ni manje ni više neg tri. a ja bi samo još 2... ne, puj puj puj, da ne bi postala paranoična na ono kaj mi vaga pokaže, puj puj... no dobro, sada kada sam ustanovila da stanje mog duha definitivno nije jedne stabilne osobe, i da sam jedna od onih koji se izderavaju na vagu kad pokaže da sam od jučer skupila 0.3 kg, mogu se opustiti. mogu slobodno reći da sam probala sve, iako nisam, ali mislim da je krajnja granica kad vodiš dijaloge sa vagom. u nekim slučajevima vaga ispadne pametnija... i onda neka netko kaže da šutnja nije zlato... u vaginom slučaju je. jel još netko umjesto vaginom pročitao vagininom?
(:smije se ko krelče:) svakaj nekaj, ja krivim vrijeme. i nedostatak šečera tj. endorfina.
i to je obavljeno
pobrisala sam prašinu sa ovog pomalo zapuštenog bloga i nastavljam sa pisanjem u novoj 2008. godini. btw, svima sve najbolje!
koliko god da sam kritična bila prema samim organiziranjima raznih dočeka, i ja sam se opet pridružila rulji i raji i otišla na jedan takav. ne želim uopće komentirati svoj provod, ne želim da se neki nađu uvrijeđeni. nemam nikakav novi osjećaj, dan mi je kao i svaki drugi, probudila sam se u istom krevetu, sa istom piđamom u istoj kući. sve je samo malo starije.
nekako me ulovilo čeprkanje po ladicama. naišla sam na svašta i nešto, uz sve to i moj stari popis za novu godinu. pa sam tako iz puke znatiželje bacila oko na taj popis, na sve što sam sebi obećala da ću napraviti u prošloj 2007-oj. ironija svega jest to što mi se ništa nije ostvarilo. sve je ostalo samo na tome papiru, neostvareno. sve kao i poželjene želje koje su se odaslale diljem svijeta današnjeg dana. tako je moj plan da napravim novi plan za novu godinu ne propao, već sam jednostavno shvatila da tu nema smisla. možda samo jedan smisao, da se u novoj godini nasmijem svemu što sam htjela učiniti. kako mi se čini, htjela sam osvojiti svijet, samo ne na bolestan ili čudan način kako je dosad to bilo pokušavano...
i tako, ono što smo svi (skoro svi) jedva čekali cijelu godinu je prošlo u jednom danu, čak i manje, u nekoliko sati. najluđa noć je po mome mišljenju bila prosječna, čak pomalo dosadna. ono što sam napisala, da to nije ništa posebno stvarno i nije ništa posebno. obuzeo nas je taj neki veseli duh u kojem smo svima poslali čestitke i lijepe želje, ali život nam se nastavlja kao da se ništa i nije dogodilo. dan poslije sve je isto.
svima iskrene čestitke za Novu godinu i za Božić, mislim da nisam Božić čestitala...
mačka na roštilju... upaljenom...
zaokupljena sam kartama... otkrila sam čari pasijansa i ne dam se od paverbuka. zatupljujuće, krajnje, ali ima puno zbrajanja.
dakle, pola svijeta se presvuklo u depresiju. sve te silne lampice, božićne đinđe... kakva depresija.. na trenutak me sve to razveseli, kasnije se opet osjećam ko drek. neobjašnjivo, pogotovo za jednu osobu poput mene...
bar je kiša. melnakoličnost, sivilo, jednoličnost, spavanje. jum jum jum... još uvijek odlučujem hoću li na dijetu ili ne. ne primam savjete, okanite se toga odma u početku. vaši komentari na moj izgled su nepoželjni. jer bi svi rekli da nemoram, a ja baš hoću.
spremala sam si gajbu jučer. to je izazov. stvarno, nagutala sam se prašine i mislim da sam pojela pauka...
uglavnom, ne znam gdje mi je što i to me ljuti. što je to s urednošću da nas toliko zbuni? to je valjda neko nepisano pravilo, nikad, ama baš nikad kad ja nešto spremim, ja to nemogu naći. to uporno pokušavam svima objasniti i time opravdati svoju neurednost, ali nitko ne vjeruje. a ja jadna izgubljena u čistoći... drugi je dan sve opet razrovano jerbo se traži izgubljeno.
pojela sam puno čokolanih buhtlica. ne, nije dobro, i da, uništava moj san o dijetanju i mršavljenju, al me boli briga. male, pune čokolade i tako savršeno fine... grešni užitak broj neznamkoji, imam ih puno.
ne znam što bih za novu godinu... kakva jesam u zadnje vrijeme, najradije bi legla i spavala. i probudila se ko da ništa nije ni bilo. u čemu je fora, ja bi slavila samo svako tisućljeće. svaka nova godina... pih, bezveze. isprika da se nalijemo ko deve i kao sve to ostavimo iza sebe jer smo ušli u novu godinu i krećemo ispočetka. ne krećemo! sve je isto, svi ljudi, sve dlake, sve zgrade, sve je samo godinu dana starije. i šta je s onima koji naprave neš poslije ponoći nove godine? oni su si već početak zasrali... ali vjerojatno ću bit ovca ko i sav narod i nacija i negdje "slavit" starenje. bljak I say, bljak!
otisak debeloguze u snijegu
fali mi snijeg. baš da. nevolim kad idem doma i onda onaj bljak zvuk kad auto prolazi po cesti. kad snijeg padne, onda se nikaj ne čuje. i sve je melankolično dosadno i razveseli me i najmanja sitnica poput šalice čaja ili neke reklame koju nisam dulje vidjela. volim noćni snijeg, onaj kaj pada po noći, kad nema puno ljudi, a balavurdija je u kući. pa se malo prošetkarat prigušenom ulicom sa narančastom rasvjetom i uživati u laganom slobodnom padu bjelih pahulja koje fakat mirišu na bjelinu...tko zna, možda naletim na dripca... 
uglavnom, dok sve neudate sanjaju o vjenčanju, ja sanjarim o tome kak bi mi bilo lijepo u snijegu. šteta što ne grije, mogla bi ležat u njemu dugo dugo... i valjat se i bacat se i onda se zgražavat nad rupetinama koje sam napravila u snijegu jer sam khm... ovako, nakupila koju kilu koju ofkors vješto skrivam od vanjskog svijeta... moram si počet kupovat malo šire traperice, uske previše naglašavaju... kad sam već kod traperica i linije, kupila sam traperice i uvidjela trenutnu stvarnu situaciju mog izgleda... damn, da su mi barem butine mršave ko što je strukče... ali dobro, još se to da sredit, nije tako kaotično, defcon 5 će biti neaktivan još neko vrijeme... ali što učiniti kada se sjetim samo božičnih kolača i hrane pa se zdebljam pri samoj pomisli od toga? da počnem razmišljati o anoreksiji pa možda malo smršavim? prestat jest? prestat jest u jedanajst sati navečer? what, what??!! trčala bi, al mi je zima. zapravo i nije, al to zvuči puno bolje od: ne da mi se. da bacim novčič u fontanu? aerobik, pilates, što? kad sam faking ljenčina, ajde me probaj dić sa fotelje. ni ja sama to nemogu. baš sam samokritična danas. jel se kaže samokritična? više nemrem razmišljat, doslovce sam izmoždena. ko nije jel? briga me za druge, ja sam izmoždena. i boli me desna noga. is that a sign God? will the right leg get a bit slimer?? no.
kako ne bi okolo gledali...
na kraju još jednog napornog dana, nalazim se u crvenom stolcu na kotačiće, krajnje neudobnom, ali to je sasvim nebitna činjenica, jedući sengvič napravljen od odličnog kruha, ali odvratne salame, našla sam se ponovo kritizirati svakodnevni život i ljudsku glupost. savršenijeg primjera ljudske gluposti od politike nisam našla, nudi se sama ko, da izvinete, kurva na čošku ulice. jučer sam se oko jedanaest sati uveče vračala kući sa skupa zboraša (ne političke stranke zbor...) i ugledah mlađahno momčilo kako se bori sa željeznim lojtrama, očajno pokušavajući zalijepiti veliki keseći plakat ive sanadera. pardon, doktora ive sanadera. kada me vidio kako ga onako znatiželjno promatram, kao vuk janje, malo se poplašio i brže otišao do malo udaljenijeg stupa još uvijek me prateći pogledom. naime, čedo je bilo toliko mlado, cirka 13-14 godina, pa me ni ne čudi da se poplašilo dijete, kad je vidilo moju pojavu u jedanajst u noći kak ga gleda. očito ostavljam takav dojam kod stranaca...
da se vratim na temu...
vjerojatno nisam jedina koju neizmjerno iritiraju plakati milih nam zastupnika koji se bore za mrvicu naše naklonosti. fascinantno umjetni osmjesi na njuškama svakog od njih, i iritantan pogled tipa mona lise, jednostavno su kombinacija za rezat žile. o sloganima da ne govorim... idemo dalje.
osim što nas blesičeju s plakatima, tu su fkors i reklame. diš predizbornu kampanju bez marketinških fora? halo? od bakice koja se tješi da bu joj hdz jednog dana ipak dal neku kolko tolko poštenu penziju, do stočara, bivšeg zaposlenika viktora lenca, preko onog kaj si gradi brod (nem pojma kaj on uopće traži u reklami, zerp je tako out...) sve do naših zlatnih sportaša. fesinejting, ekstroudineri... zanima me koje su im aute kupili?
i tako, jedva čekam da se sve to svrši jerbo sam, da izvinete, popizdila...ali, tko više nije?
Sretan rođendan Tata
18.11. – pad Vukovara, rođendan mog tate
U što se to čovjek pretvorio otkako postoji? Jesmo li ikada bili nevina bića, bez ijednog zločina počinjenog, barem ne tako strašnog?
Rođendan je po općoj definiciji dan koji obilježava radost nečijeg života, veselje, zdravlje, ljubav i sreću. Moj tata nije znao da će se jednoga dana na njegov rođendan označavati i jedan toliko žalostan i okrutan događaj. Događaj toliko tužan i bolan da kada sam gledala snimke tog dana, da su mi suze navrle na oči nekontrolirano i snažno. Tiho sam ih pustila zbog svega toga, boljelo me gledanje odraslih muškaraca, starih i nemoćnih ljudi, djece, žena, mladića i djevojaka kako plaču za otetim i opljačkanim domom, za nečime što su smatrali svojim sigurnim skrovištem, što su zvijeri oskvrnule prolijevanjem nevine krvi. Što ih je nagnalo da unesrećuju one kojima su tako slični? Ali nisu si slični, mislim da su i prave zvijeri ljudskije od ljudskim monstruma koji su tada uništavali, razarali i ubijali na nečovječan, bolestan i oduran način. Gadi mi se narod, jedan koji se opravdava pred nekim nazovi sucima koji im ta opravdanja prihvaćaju. Koliko je poraza još potrebno? Koliko dugo će tijela zakopana u nepoznatim masovnim grobnicama ostati neispravno otpravljena u drugi život? Koliko majki mora suza prolit za nestalom i ubijenom djecom? Koliko će puta moj tata reći na svoj rođendan: „I to mi je rođendan…“
Jeste li ikada vidjeli odraslog muškarca da plače? Ali ne zato jer si je slomio nogu, ne zbog fizičke boli, već ga vidjeli potpuno slomljenog, beznadnog kako gleda smrti u oči, očekujući konačnu presudu? Kako jeca nad već izgubljenim životom, nad slikom svoje žene i djece, koju bi tako želio poljubiti i pozdraviti se posljednji put sa njima, ali nemože jer su mu slike bačene u blato kroz koje gaze toliki isti kao i taj čovjek, isti beznadni, očajni sa suzama u očima. Ne shvaćam kako oni koji su im oduzimali živote nisu to vidjeli, osjetili. Kako nisu uvidjeli što čine, kako mrcvare život. A ZBOG ČEGA? Ni oni sami nisu znali, nitko to ne zna. Ideja bolesnog uma se ostvarivala na jedini način na koji se mogla ostvariti, na bolestan način. Daljnje borbe su beznadne, jer ako dosada nikakve kazne nisu dostigle one koji ih zaslužuju, kako će onda ikada? Kako si jedan parazit može dozvoliti oduzimanje života u ćeliji dok čeka presudu? Kako sada nije bio toliko hrabar da čeka kaznu kao što je bio kada je klao i naređivao klanja? Kako oni kojima je mjesto da gore u paklu još uvijek bježe? I uživaju slobodu koju nisu niti jednim postupkom u svojim bijednim životima zaslužili?
Žao mi je tata, ovo bi trebao biti dan za tebe, jedan kojeg bi mi slavili u tvoje ime. Žao mi je što je na taj dan zemlja preplavljena osjećajem žalosti i ljutnje prema jednom narodu. Žao mi je što moraš bit praćen bolnim slikama Vukovara na svoj rođendan. Žao mi je što su ljudi i životinje zamijenili uloge. Žao mi je što postoji oružje, rat, vojska i riječ UBITI. Ali mislim da se kriva osoba ispričava. Žao mi je. Sretan rođendan Tata.
I have exchanged felings for bubbles and baloons
danas mi se smrznula ruka na povratku kući. pješačila sam dobrih pola sata po kiši i mijenjala ruke na dršci kišobrana jer je hladnoća bila preneizdrživa za moje ruke ručice. smrzla sam se kao govance, ali još uvijek mi je zima i jesen draža od ljeta i proljeća. samo po zimi coca cola ima dobre reklame, samo po zimi sve miriše po cimetu, samo po zimi pijem čajeve, samo po zimi nosim šalove. po ljeti da nosim šal, pijem čaj i šnjofam maramice koje mirišu po cimetu, ljudi bi me čudno gledali. a coca cola ne bi opet mogla snimiti reklamu dobru kao po zimi. očarava me fijukanje vjetra. naravno, samo dok sam na toplom u kući, sa muzikom u ušima i odmrznutom facom. i tako, pokisnula sam, očekujem prehladu svake sekunde, evo samo što nije.
uz mnogobrojnu radoznalu raju i ja sam posjetila ovogodišnji interliber. idem već nekoliko godina, pa mi se to već nekako uvuklo pod kožu kao tradišn. pa smo se veselo zaputili ja i dripče ka velesajmu u nove pobjede. mogu se pohvaliti da je lov prošao itekako uspješno. tko bi rekao da knjiga može nekoga ostaviti u takvom dojmu da ju kasnije ide tražiti. ali knjiga je to i zaslužila. lets give a round of aplause for the book! clap clap clap...
jedino su me užasno iživcirale maskote, ne znam čemu plačati ljude da se obuku u idijote i maltretiraju normalne. ali i to je nekima način zarade, pa ne zamjeram pretjerano. ali malo ipak zamjeram. ne znam zašto, ali ne volim ta stvorenja, najradije bi ih počela šutati nogom po njihovim blesavim kostimima, kao u filmu razbacat im letke i histerizirati na njih. ali sam se i ove godine suzdržala. odlučih biti veća ljudina od maskota! in your face mascot!!!
pa tako, vesela i mlada, upućujem se i dalje u bitke sa vremenom i maskotama (krajnje me iritiraju, isto kao i klauni, to objašnjava moj prezir prema ronaldu mcdonaldu...) i veselo skakutajući po hladnoći čekajući da mi se osim ove jedne ruke smrznu i drugi dijelovi tijela, ja ću nastaviti izvještavati o vremenskim neprilikama i prilikama u zemlji, svijetu i okolici.
nakon Hudog Biteka lijevo....
došao je i taj dan, treći jedanaesti, kada se sav svijet pripremao za taj veliki event. the pir. zaključila sam nekoliko veoma bitnih činjenica da bi se slavljenje pira izvršilo uspješno. prvo: treba znat naći salu tj. restoran u kojoj se događa ono najbitnije. naravno da nam to nije pošlo za rukom tako glatko. kako bi i moglo kada se odjednom nađete usred ničega, oko vas samo zvijezde i kukuruz i mrak... samo sam čekala da se pojavi velika leteća kugla ili tanjur ili kako god svemirci izgledaju ovih dana.
dakle, izašavši iz civilizacije, nađosmo se na putu nasred šume i oslanjasmo se na tetu navigatoricu u auta mog zakon tetka. rečeno nam je da je žena uporno govorila "turn left" što je sve nas ostavilo u maloj nevjerici da se naš cilj nalazi baš toliko nalijevo. ali dobro, ona možda zna što govori. ako ne zna, idemo pit u najbližu birtiju! hehe... no da, prošli smo pored sela čija su imena krajnje interesantna, najviše mi je pozornosti oduzeo Hudi Bitek... Hudi Bitek. no dobro, prošli smo uspješno seladi i zaseladi i raznoraznih poljana, šuma i šikara i napokon smo došli na cilj. ušli smo u dvoranu koja mi je nekako previše ličila na vatrogasni dom, valjda zbog mirisa koji se kasnije izgubio, ali na samom početku je bio tako specifičan... no dobro, neću sad u neke detalje, malo sam nezadovoljna sa hranom, možda su i moja očekivanja bila pretjerana, nisam otišla gladna, i stvar je spasio pršut. sjedismo tako, jedosmo, pismo, plesah jako malo jer jednostavno mi nije bilo do nekog plesa, pogotovo ne na "udara u glavu ko šampanjac..." tu me je počela glava boljet i sve skupa je postalo malo prenaporno. baš sam ispala party pooper. ali glavobolja ne bira.
maskota je bila fascinantna, mali stari debeljko sa pivskom škembicom koja zavidno viri ispod istrošene bijele majce na kratke rukave, a prpošno strši iz izlizanih traperica pretvorenih u kaprice samo za tu posebnu noć. naravno, crne nategnute čarape i crni šešir koji bi zapravo jako dobro pristajao mojoj večernjoj odjeći. i manjak zubi sa viškom zadaha iz usta. falilo je samo da pokaže malu crticu ispod kralježnice koja bi naznačavala početak stražnjice. ali, to je sve bilo iz fore. večer je započela razbijanjem čaša u koje se točio šampanjac za ulazak mladenaca, a nastavio se padom torte sa stalka i što je neke još uvijek ostavilo u dilemi, je li ta torta bila fake ili se stvarno radi o baksuzu konobara... to su bili osnovni dojmovi, sve u svemu, pir ko pir. ništa novo, sve staro. ali zaista, dosta toga zasad.
uz kavu
zapela sam za neke knjige, u posljednje me vrijeme miris korica jako privlači, ne znam zakej.. uglavnom, osječajnost mi je na razini, stvarno, plačem se i smijem nadasve histerično i neuobičajeno, samo dok me nitko ne vidi. malo sam zdrmana, ne znam kaj je točno, protumačit ćemo to kao jedan od onih dana kad jednostavno moram iznijeti sve svoje jade i bijede svijetu na danje svijetlo i da mi treba tu i tamo neki topli zagrljaj od nekog finog i toplog. znaš ti dobro!!! stvaram nešto lijepo, nešto romantično i nešto što bi trebalo nekog ostavit bez daha sa suznim okama. hoće li mi poć za rukom, ne znam, mogu se samo nadat, ali vidjet ćemo!
u zadnje mi vrijeme stalno dolaze lanci sreće, i nekakvi tagovi. ubijte me ako znam što je tag, nema veze ako ispadnem glupa, ne obitavam više tako puno na internetu. živcira me to. krajnje. ne volim te lance, niti vjerujem u njih, no svejedno mi se moj web kaslić svakodnevno puni idiotizmima poput : pošalji ovo na 2, 35, 298 adresa i upoznat češ svog princa/suđenog/voljenog... nisam dosada poslala nijedan takav mail, a onog kojeg volim znam već dulje vrijeme. ne pokušavam si dokazati da su to stvarno idiotarije i traćenje dragocjenog mi vremena, jednostavno sam osjećala potrebu da to napišem. ističem se u vremenu i prostoru!
dotaknut ću se i izbora, a Bože moj, nemoš bez toga na blogu, već je sve zasipano poli-blogovima (političkim...)
i svi su nekako oduševljeni i sretni što su pusićka i ožboltica krenule u blog vode. možda misle da će im to pomoći kampanji? hmmm, pa iz čiste znatiželje sam otvorila jedan poli-blog i preskočila tekst te se bacila na komentare jer je ipak glas naroda najbitniji. da... kakav narod, majko moja, komentare je suvišno komentirat. ali čisto iz razbibrige bi se moglo bacit oko ili dva na to pa se i nasmijat. sve u svemu, gay parada, ludnica-po meni bespotrebna i tako to. moje mišljenje, nemojte me hapsit!
